Kako sam kao mala prolazila kroz situaciju oko dijagnoze cerebralne paralize, od tada imam osjećaj da je On prisutan u mom životu. I što sam starija, to sam svjesnija da je upravo On imao prste u tome da prohodam i da danas stojim na nogama i da mogu osjetiti tlo pod njima. Bilo ono kameno, asfaltno ili pjeskovito. Kakvo god.
I ne samo kod cerebralne, nego i kod situacije vlastitog rođenja. Doslovno sam rođena u nemogućim uvjetima pošto je majka imala prije mog još tri carska reza. No da ne idem previše u detalje, neću više o tome.
U mom životu je bila osoba koja je, kad bih joj pričala o osobama koje su mi svojim prisustvom promijenile život znala reći: “Ali moraš biti svjesna da ti je On poslao tu osobu!” Ja sam bila u šoku. Od istog joj nisam mogla uzvratiti: “A možda ti baš iz te pozicije (svjesnosti, je l’?) i pričam o tome.”
Ne mogu šutjeti o nečemu što me čini sretnom. Ne mogu. Kad baš moram, teško mi polazi za rukom. Jer kao što sam jednom rekla: “Koliko god moramo dati hvalu Bogu, toliko i ljudima, Njegovim remek djelima.” To i dalje mislim. I nikog ne gledam drugačije ako o tome misli sasvim suprotno.
Bila sam u tolikom šoku da sam se pitala: “Voli li Bog i one koji nemaju običaj o vjeri pričati tako da ju razglašavaju na sva zvona?” Svjestan li je On i u skrovitosti, moje ljubavi prema sebi?”
Baš mi je bilo teško. I dugo sam se osjećala krivom upravo zbog mišljenja da ne želim previše o vjeri u javnosti. A ni konstantno provlačit tu temu kroz osobne razgovore s ljudima. Zar nije bit vjere da prihvaćaš i one koji ne vjeruju i one koji ne žele da se išta zna o toj temi u njihovom životu? Ne zato što se srame ili im je neugodno priznati da ih je upravo On stvorio. Volim poslušati kako je nekoga dotaknuo pogotovo nakon dugog lutanja, ali to mi dosta puta zvuči kao da On čeka samo njegovu naredbu kako bi postupio upravo po njegovim uputama.
A iz osobnog iskustva znam da to nije baš tako. Dobrano trebaš biti strpljiv. I onda kad ti ta strpljivost ide na živce i ne razumiješ ju te bi najradije lup’o glavom o zid. Iz jednog takvog doba je i nastalo Pismo Njemu.
Kad prođe jedno takvo razdoblje i na kraju dobiješ ono što si tražio, imaš osjećaj da je sve došlo preko noći. I koliko god si uvjeren u to jer uživaš u blagoslovima, duboko u sebi znaš da nije tako. Znaš da si morao proliti suza i suza da bi uopće mogao strpljivo čekati ispunjenje želje.
Treći brat mi je svećenik. Prijatelj mi je svećenik. Umiješanost Božjeg prsta sam više puta osjetila. Od djetinjstva pa sve do dana današnjeg.
Ali – ni meni kao vjernici dosta puta nije jasna Njegova logika zašto se nešto događa. I dosta puta kad sam zbunjena, pred oči mi zna doći ona: “Bog zna što radi. Vjeruj Mu.” I znam se pitati: “Ozbiljno?!”
Prije nekog vremena pročitah knjigu Ispovijesti sv. Augustina koja me još jače učvrstila u tvrdnji da se olako ne sudi ljude jer iako (trenutno) nisu po tvojoj volji to NE ZNAČI da Bog neće učiniti i od njihovih života čudo. Božje vrijeme je savršeno vrijeme.
Uvijek sam se pitala: “Vjeruješ Bogu i na tom putu ti cvjetaju ruže, a ne vjeruješ iz svog primjera da Bog može i drugima pružiti ruku te ih provesti kroz taj isti ružin put?! Pa kako to?!”
Nemam ništa protiv onih koji se “vrate” i njihovih svjedočanstava, ali kad pričaju o tom djelu svog života, to mi dosta puta zvuči poprilično euforično, čak i kad čitam takvo štivo. Ne znam.
Voliš Gospodina? Odlično!
Uspio-la si se vratiti? Odlično!
Dobrodošao-la natrag!
Ali volimo Ga i mi koji nemamo običaj na taj način o Njemu pričati. A koliko – to je samo Njemu i nama poznato. Uz sva ova pitanja, kroz glavu mi je znalo proći još jedno: “Trebam li o Tebi dan i noć na glas govoriti da bi Ti znao da Te i koliko ljubim?”
Ne želim sa svima dijeliti sve o našem međusobnom odnosu, no samo želim da znate da i mi vjernici imamo šumove u komunikaciji s Njim. Samim time što smo vjernici, ne znači da smo lišeni poteškoća.
Lakše je, ali ne svaki dan i svaku noć. Kako je do mene došla konstatacija čega bih ja trebala biti svjesna, pala sam u vjeri. Čudno sam se osjećala. Ne znam točno opisati o čemu se radilo. Sve sam shvaćala, sve mi je bilo jasno, ali najedanput On je nerazgovjetno govorio i nisam Ga razumjela što mi želi reći.
Znala sam samo da ne volim nametati i ne želim da mi se nameće pa makar se radilo i o Njemu. Pričam i o Njemu, ali i o svakodnevnim temama kao što su najnovije pjesme na YouTubeu i koja mi se sviđa više, a koja manje. Svakom njegovo, ne moram se nikome pravdati zašto ne volim neke stvari. U istoj su poziciji i ljudi koji na nametljiv način žive svoju vjeru, ali žao mi je…
Biti Božji jest olakotna okolnost, da – jer uz oči kojima vidiš te sve Njegove znakove imaš i one druge – oči duše/srca kojima vidiš značenje nečega. Ali iako su i one prisutne, nećeš moći odmah sve shvatiti i prihvatiti: “Joj, super, evo ok, uzet ću i to na svoja leđa.” Bit je u tome da se mi koji imamo tisuću pitanja za Njega krivimo jer kako su nam ona uopće smjela past na pamet?! Pa zato što odnos Njega i nas nije idiličan, koliko god mi znali da On nas voli.
Postavljamo pitanja, tražimo odgovore. I ne želim se loše osjećati zbog toga. Znam da sam Njegovo ljubljeno dijete. Ali isto tako znam da sam čovjek od krvi i mesa. Koji pada. I puno više nego što misli. Ali koji se i diže. I nastavlja ovozemaljsko putovanje.
