Ponekad pustim svoje srce puno
zahvalnosti da se rukom posluži,
da progovori…
Dopustim mu da kaže HVALA svima
koji su ga uvjerili da ljudska dobrota
u ovome čudnom svijetu još uvijek postoji.
Ono bi voljelo da postoji neko mjesto
u šumi, na livadi, na koje će se moći
svaki put iznova vraćati kada ovaj
čudni život najjače (do sada) zaboli.
Da zagrli,
da utješi.
Da ponovno vidi onu,
samo njemu poznatu iskru
u očima drugoga
koja ga je oživjela
i dopustila mu da diše,
da pleše.
Da nađe smiraj,
na svoj način.
Da na svoj način kaže
kako nije zaboravilo
iskazanu mu dobrotu
i da NIKADA neće,
jer ne može, a i ne želi.
Jer ona mu pomaže
da kuca, da živi.
