Dragi Bože,
kad sve utihne i
ostanemo sami Ti i ja,
na glas Ti izgovorim
želju za svoje bolje sutra
i bolje sutra svojih najmilijih.
Ali prožme me strah
da svim silama želim
utjecati na Tvoju volju,
da bude sve po mom.
A duboko u sebi
iskreno želim
surađivati s Tobom
jer znam da me nisi
uzalud stvorio.
Samo želim znak
da me čuješ,
da si tu.
Istina je da sam u
trenucima slabosti
pomalo ljuta na Tebe
jer pomislim na to
kako nova zora
nikako da svane,
da se strah malo
više boji mene.
Istina je da želim
promijeniti svijet,
ali brzo se zaustavim
jer pomislim da
ne mogu, iako
duboko u sebi znam
da me nisi uzalud
stvorio.
Iako duboko u sebi znam
da si ovaj svijet mogao
stvoriti bez mene,
ali nisi želio.
Kad me strah savlada
teško mi je to samoj sebi
priznati.
Kad me strah savlada
teško mi je s Tobom pričati,
moliti Te za sebe, za njih.
Jer pomislim da Ti sve
već znaš i osjećam da
Te svojom pričom
zamaram.
Kad me strah savlada,
razum teško priznaje
jer bori se, ali duša i srce
znaju da Te volim najviše.
Najdraži, molim Te,
ne odlazi od mene.
