O prijateljstvu mogu pričati danima i satima pa čak i godinama.
Kratko ćemo se vratiti u prošlost:
Do brodoloma nas nije dovela nezrelost. Do brodoloma nas nije dovelo neznanje o međuljudskim odnosima. Do brodoloma nas je dovela nespremnost da budemo uz osobu i kad se gubi i kad se slama.
Priče koje su bile pa prošle, iz glave izbrisala nisam.
Samo nemam želju nastaviti pisati njihov nastavak. Dok je to sve bilo svježe, imala sam no s današnjeg gledišta, čak mi ni nije toliko žao što sam davala najbolje od sebe, iako to nije rezultiralo željenim ishodom.
Jer takva sam – kad u nešto vjerujem, ne odustajem.
Makar bila svjesna toga da je na moju štetu.
Sve dok ne prelomim.
Ali to se ne događa preko noći.
Iako se tako čini – ja prelomila i to je to.
Sve ima svoj proces, rekla bih.
Nekad mi se činilo da bol nikad proći neće.
Eto, toliko sam se spremna dati u priču s nekim koga volim. Dok je to još sve bilo svježe, imala sam osjećaj da mi netko betonskim zidom svom snagom pritišće dušu. Pa malo popusti, pa opet i tako u krug jedno milijun puta u danu.
Ne volim riječ “zamjena”.
Zato što su ljudi koji su došli nakon cijelog tog bućkuriša u mom životu, čisti orginali i unikati. Zbog kojih bih istih tih ranije spomenutih milijun puta, prošla isto. Malo ih je, ali ne bih ih dala nizašto. Oni su mi pružili ruku i digli me, oni su skupa sa mnom skupljali polomljene dijelove i tako sam postala cijela – ponovno.
Ali znate što me šokiralo: najiskrenije, poučena prijašnjim iskustvom – pretpostavljala sam da će ti unikati i orginali koje ne bih dala nizašto, i na moju najmanju grešku odgovoriti odlaskom.
Ali ta se moja pretpostavka pokazala netočnom. Iako je strah od toga bio intenzivan. Znala sam nešto o međuljudskim odnosima, ali u isto vrijeme bijah zbunjena: bojala sam se pričati, bojala sam se ruku dati. Bila sam uvjerena da ću se, ako opet dam sve od sebe, vrlo brzo vratiti na početak i opet morati krenuti od nule. A nisam imala snage. Samo sam znala da želim nastaviti dalje pa makar s nekim drugim.
I sad dolazimo do dijela gdje odgovorno tvrdim kako je u prijateljstvu jako bitna osoba do tebe. U biti, ne znam što je bilo na stvari. Ili me Netko gore kroz prošlo iskustvo pripremao za ono što slijedi (iako u nekim trenucima ni sama sebe prepoznavala nisam, a kamoli drugi). Ili zbilja ima istine u tome da vrijeme liječi sve rane? Ili je zbilja do karaktera prijatelja/ice. Ili je do njegovog/njezinog iskustva u komunikaciji s drugima? Stvarno pojma nemam.
Rane su se s vremena na vrijeme potrudile dat mi do znanja da su (još uvijek) žive, bez obzira na to što sam okrenula novi list i krenula dalje. Ali ponavljam – odgovorno tvrdim da je jako bitna i ona osoba do tebe u prijateljstvu. Jer isto tako ću ponoviti da se ne družiš sam sa sobom nego S NEKIM.
Nije da me je strah nastaviti pisati stare priče nego s današnjeg gledišta isto tako, ne vidim zašto bih nastavljali tamo gdje smo stali? S obzirom da ljudi koji su mi pomogli da se uzdignem iznad svojih slabosti i pogrešaka, nisu dopustili da im pričam o sebi jedno te isto po stoti put. Iako sam se ja njima isto objašnjavala. I znaju me u dušu, što bi rekli. Možda su shvatili da mi to stvara barijeru u glavi i da nisam osoba od tog dijela scenarija – ni to ne znam.
Ali ono što sigurno znam jest da su me poučili kako nije sve u riječima. Da postoje i oči i ruke i uši preko kojih određene stvari možeš reći.
Oči – da vidiš nečiju tugu.
Ruke – da možeš razbiti tu tugu.
I uši – da znaš prepoznati kad je dovoljno samo šutjeti i srcem pokušati bolje razumjeti osobu do sebe pa čak i kad samo šuti.
I da to ne znači da te osoba ne želi u svome životu.
To su me poučili ljudi s posebnom dušom i srcem. Od takvih ljudi je satkan moj svijet. To su ljudi koji označavaju riječ “zauvijek” u rečenici: “Tu sam za tebe u svako doba dana, noći, života.” To su ljudi koji znaju koliko mi takve rečenice znače.
Za olakšano disanje.
