Pred tobom sam
bila ranjiva, oprosti.
Pred tobom sam
dušu ogolila, oprosti.
Pred tebe sam
praznih ruku dolazila,
oprosti.
Vjerujem da znaš
kako sam možda
prvi put nekome
povjerovala u priču
o ispruženoj ruci,
koja ne ispušta njenu
ni u najgorim trenucima
i da mogu biti svoja,
bez straha od osuđivanja.
Da mogu biti svoja,
bez straha od napuštanja
nakon prvog pada na koljena.
Oprosti što sam ti vjerovala.
Ali mirna sam…
Jer dala sam
najbolje što sam znala.
Za tebe, za nas…
I ne, nije mi žao,
takva sam.
I opet bih isto učinila
samo da što duže trajemo.
Ni dubine, ni visine opisati
ne mogu koliko te volim
zauvijek, znaj.
