Ne sramim ga se jer eto to je tako kako jest. Ne mogu pobjeć’ od tog djela svog identiteta.
Nisam ništa drugačija od drugih ljudi koji ga nemaju.
I ja plačem,
i ja griješim,
i ja razočaram ljude,
i ja se razočaram u njih,
i ja padam,
i ja se dižem,
i ja povrijedim,
i ljudi povrijede mene…
I ja ponekad ne razumijem ni ljude ni općenito cijeli svijet čemu sve to i gdje sve to vodi…
Možda se samo malo razlikujem po fizičkom izgledu. Lijeva ruka mi je skvrčenija od desne.
Ali i…
Ja se smijem,
Ja volim,
Ja radim,
Ja pišem,
Ja poštujem,
Ja cijenim,
Ja grlim.
Ono što ne volim jest ulazit u konflikte. Za bezveze. “Ti si meni ukrao čokoladu i sad mi ju vrati. Aaaa ne, ne, ipak si TI meni ukrao čokoladu i TI si zapravo taj koji meni mora vratit čokoladu.”
Nije to moj đir.
Ne, nisam najpametnija na svijetu i nisam neka moralna vertikala i meni se zna dogodit lapsus po tom pitanju. I imam visoki prag tolerancije, no ako se naljutim, to je znak da je stvarno 5 do 12, i da se pretjeralo u nekim stvarima. Funkcioniram na način: “Ti meni daj prst, ja ću tebi cijelu ruku.”
Zato što smatram da se tzv. kompromis može postići kulturom komunikacije. Razgovorom. Uvažavanjem mišljenja s obje strane. Zato što isto tako smatram da osoba do mene nije glupa i da zna iskomunicirati problem koji imamo. A isto tako, da mene neće gledati drugačije, ako pogriješim u izražavanju emocija (i nekad i sad).
Da će temelji ostat ono što jesu – temelji. I da će moji pokušaji da se stvari srede na vrijeme, a ne da se vade ispod tepiha za pet godina i biti shvaćeni kao pokušaji da se stvari srede dok su još svježe, a ne kao pokušaji da ja želim naređivat kako bi sve bilo po mom. Iskreno, draže mi znati da je neka neugodna situacija pomogla da se još više zbližimo i bolje razumijemo.
Rekli bi: “Opet se vraćaš u prošlost…”
A ne, ne! Ja vam samo želim reći da to što sam osoba s invaliditetom, ne znači da sam lišena neugodnih situacija u životu. Ništa se ružno ne događa, mentalno sam jača nego u toj prošlosti i mogu se nositi sa nekim stvarima, ali isto tako sam ponosna na sebe zbog toga što se ne sramim ići kroz ovo putovanje i ranjenog srca (nekad stvarno imam osjećaj da mi i najmanji povjetarac dotiče srce baš u trenutku kad puše) i što pokazujem svoju slabost, iako znam da to nije uvijek najbolja opcija. I što volim učiti od drugih.
O smirenosti, jakosti…
To mi je baš cool.
