Dok valovi nježno
miluju stijenu,
ispod neba zvjezdanog,
pričat ću ti o
budalaštini od straha
da ću doživotno ostat’ sama…
Iako sam negdje
duboko u sebi znala
da je to nelogična laž.
Sa smiješkom na licu
pričat ću ti o osjećaju
da ćeš baš ti,
doći i ostati,
biti točka na i.
Pričat ću ti i o jednom snu…
Tvojim prstima u mojoj kosi,
mojim rukama oko tvoga vrata,
dok trčimo pješčanom plažom
u susret zalasku sunca.
Samo tu se vidim…
Jednom…
Nekada…
Jer znam.
Osjećam.
