Prije tebe sam se plašila
poletjet’ u visine,
zaronit’ u dubine.
zagrljaje poklanjala,
sramežljivo se osmjehivala.
Prije tebe sam često
suznim dlanovima lice
pokrivala, bila škrta na riječima;
najtiše moguće ih izgovarala…
Otvorio si mi oči
za nove horizonte,
shvatila sam da se prisustvo
voljene osobe kao svijeća ne gasi
ni kad si kilometrima od nje,
u ovom užurbanom
svijetu, odvojen…
Da njezino prisustvo
nije ni vremenom
ograničeno već
još jače osjetno.
Podsjeća
da na kraju svega
bitno je više grliti,
osmijehe uzvraćati,
suza radosnica u očima imati,
jedni drugima leđa čuvati.
To su te sitnice koje će
nas zauvijek povezivati.
