U prostoru između
gradskog nemira i
ljudskih glasova
želim da mi se
koža naježi od
spoznaje da te
mogu dotaknuti.
Želim da se smijemo
k’o da sutra ne postoji
dok je tvoja ruka na
mom koljenu.
Želim minut-dva
u vječnost pretvoriti jer
osjećam da to dugujem
sebi, a najviše tebi.
Neću moći nadoknaditi
izgubljeno vrijeme,
ali želim se uvjeriti
da su sitnice one koje
ostavljaju u čovjeku
najdublji trag.
Želim ti šapnuti
da sam prepoznala
onu dječačku iskru
u očima koja me još
uvijek veže za tebe
i da tvoje ruke
sebično smatram
domom svojim.
Osjećam da to
dugujem sebi,
a najviše tebi.
Makar samo
za sjećanje.
